Eminentna duhovnost

Nova knjiga Božice Jelušić Sredinom mojih dana: refleksije i zapisi mnogostruko korespondira s njezinom autentičnom poetikom, koja je nedjeljiv dio samosvojnoga duševnog habitusa. Naime, Božica Jelušić pjesnikinja je po vokaciji (ističem zbirke Riječ kao lijepo stablo, Libela, Arielirika, Štorga, Ftič kesnokrič), pa ćemo i u ovoj knjizi refleksija, promišljanja i meditiranja osjetiti taj gotovo emfatički odnos prema posebnostima lirskog izričaja koji život riječi personalizira vodeći aktivna čitatelja do imaginativnog uživanja u riječima: „Zamjećujem kako velik broj kratkih, jednosložnih riječi u hrvatskom jeziku ima neko kobno značenje: bol, plač, krv, smrt, grob, strah, krik, krah, rub, grub, mrak, dno, pad, tvrd, mrk, zlo, glad, stid, dug, lud, sam, kob, grč, jad, jal, jed, žuč, srh, led, muk. Ovih tridesetak spontano navirućih riječi zapravo zaokružuje jedno psihološko stanje, koje bi metonimijski moglo označiti ljudski život i trajanje“ (Grč, bol i jad). Potraga za autentičnim, pravim riječima zapravo je potraga za čovjekom koji se osovljuje u riječima, doživljava katarzu i duhovno čišćenje, ali i zadivljuje elegancijom poetizirane sintagme: „Moć literature raste s autorskim umijećem. Stvoriti lik koji može ‘konkurirati’ realnim bićima, izazvati sućut, oduševljenje, bijes ili zgražanje, utisnuti uzorke predjela, građevina, ambijenta, znači naplaviti čovjeka paralelnom realnošću koja mu kadšto dođe kao pribježište i utjeha“ (Moć literature).

Izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.

Autorica je knjigu zapisa i refleksija osmislila u dva nadahnuta ciklusa u kojima je imaginativna povezanost s prirodom (O prirodi i pojavama, Jesenji dan, O smanjivanju vremena, Vrtno skladanje), u simboličkim i sanjarenju sličnim odnosima koji aktiviraju atmosferu slika što se u svojoj mobilnosti približava lucidnosti životnih i kozmičkih spoznaja i paradoksa (Bibliocentrični svemir, Smisao zapisivanja, Ptica koja kljuje svoj hrbat, Kako preživjeti smrt iluzija): „Budući da je to samo rijetkima uspjelo, ne traži od njih savjeta, budući da ti ne mogu pomoći. Osloni se samo na sebe, na svoje snage, na akumuliranu zalihu, te na mogući udio sreće, jer nema jamstva da ćeš ustati nakon što te pregazi zahuktala lokomotiva stvarnosti.(…) Neka teturava spodoba prođe i baci opušak, pa preko noći sve to izgori do zaborava, do pepela, negdje u zaleđu svijeta, gdje je i vrag rekao laku noć“ (Kako preživjeti smrt iluzija).

U zapisima, refleksijama i lirski osmišljenim crticama Božica Jelušić naglašava opće teme koje postaju univerzalnima: fenomen prolaznosti, problem samoće i starenja i upitnost istine kao takve. Autoričina imaginativna memorija njezina je nadarenost. Njezin duhovni ekvilibrij dopušta joj da svoje viđenje svijeta, svoja zapažanja iznosi jasno i „bez dlake na jeziku“. Zato je njezinu knjigu Sredinom mojih dana Ernest Fišer, pisac pogovara, nazvao „knjigom za svako doba“: „Postoje nelagode koje se ljudi ne usuđuju izraziti, slabašni glasovi koji traže da se napokon stavi točka na i te spusti zastor nad hadskom tminom. Pustiti mrtve, dakle, da počinu, kako bi živima prestali trnuti zubi od kisela grožđa, koje su kušali njihovi predci“ (Ptica koja kljuje svoj hrbat).

Ova mudra knjiga jest i buđenje savjesti. Ne stvarajući granice između sebe i čitatelja ona, humanistički oduhovljena, i – educira. Izbor je na nama. Pogovor iz pera Stanislave Nikolić Aras također zavređuje pozornost čitatelja.